Raspravljački školski esej

Upute: Pred vama je ulomak djela Johanna Wolfganga Goethea Patnje mladog Werthera. Pozorno ga pročitajte, a zatim i smjernice za pisanje raspravljačkog školskog eseja ispod teksta. Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu (uvod, razrada i zaključak). Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati od 400 do 600 riječi. Ulomak: 22. svibnja : "Da je ljudski život tek san, već se učinilo mnogima, a i u meni se taj osjećaj vazda provlači. Kad vidim ograničenist u kojoj su djelatne i istraživačke strane čovjeka zatočene; kad vidim kako je sva učinkovitost usmjerena na to da si čovjek pribavi zadovoljenje potreba, koje opet nemaju nikakve svrhe nego da nam produže bijedni opstanak, a zatim kako je svako smirenje nad određenim točkama propitivanja tek stanovita rezignacija budući da zidove, među kojima sjedimo zatočeni, oslikavamo šarenim likovima i svijetlim izgledima-sve to, Wilhelme, čini nas nijemim. Povlačim se natrag u sebe i nalazim neki svijet! Opet više u slutnji i nejasnoj požudi nego u prikazu i živoj sili. I tada sve pred mojim osjetilima pluta, a ja se tako sanjajući smiješim naprijed u svijet" Smjernice za pisanje: Puno ih je, no bitno je esej oblikovati u obliku uvoda, razrade i zaključka. Esej: UVOD: U zadanom ulomku pod naslovom "22. svibnja", djela "Patnje mladog Werthera" Johanna Wolfganga Goethea, glavni lik Werther iznosi tezu o ljudskom životu kao snu. On nam govori kako su već mnogi smatrali da je život samo san te kako se i u njemu taj osjećaj sve češće provlači. Ta bi tvrdnja po mom mišljenju i mogla biti istinita ukoliko se prepustimo mašti te ukoliko proširimo svoje horizonte. No, s moga gledišta, ona ne mora imati jedno značenje. Naime, gledamo li s optimistične strane, kada bi život bio san to bi značilo da živimo svoje snove, a to je ono što svaki čovjek želi. S druge pak strane, dledamo li na to pesimistično, život može biti samo ružan san iz kojeg se jedva čekamo probuditi, a to ćemo uspijeti kada naš život završi. Moje iskustvo bi se moglo poistovjetiti s Wertherovim, jer mislim kako smo se oboje priklonili ovoj pesimističnoj strani, samo zato što su nas određene situacije u životu na to natjerale: RAZRADA: "Kad vidim ograničenost u kojoj su djelatne i istraživačke strane čovjeka zatočene; kad vidim kako je sva učinkovitost usmjerena na to da si čovjek pribavi zadovoljenje potreba, koje opet nemaju nikakve svrhe nego da nam produže bijedni opstanak" U prvom dijelu ovog navoda se u potpunosti slažem s Wertherom, jer istina je, ljudi su, barem velika većina, ograničeni. Ograničeni najprije u svojoj glavi, a potom i ograničenih mogućnosti. Werther kaže kako čovjeku nije bitno ništa drugo osim njega samoga i zadovoljenje njegovih potreba, nije mu bitno ono što srce žeili, nije mu bitno što je pustolovni duh zatočen i čvrsto vezan lancima. To je ono što frustrira našeg Werthera jer je željan toga da mu srce lupa kao ludo zbog iznenađenja ili uzbuđenja. Također, stih koji mi se najviše svidio govori mnogo o prirodi čovjeka kakva je i danas: "zidove, među kojima sjedimo zatočeni, oslikavamo šarenim likovima i svijetlim izgledima..." Naime, Werther smatra kako je čovjek zatočen među zidovima i to mu ne smeta, već uživa u tome. Čovjek uživa u tome što sam sebi oslikava te zidove šarenim bojama i likovima, u prevedenom značenju, uljepšava svoju stvarnost. Vidi je onakvom kakva nije, laže sam sebi, tako da bi njemu bilo bolje. Najgore je to što ljudi to rade i danas, a ne shvaćaju da si time ne čine nimalo bolje, već upravo suprotno. Ne shvaćaju da im život u laži nije najbolja opcija, najbolja opcija bi bila suočiti se sa stvarnošću kakva god da je: "...sve to Wilhelme, čini nas nijemim..." Upravo je onako kako kaže i sam Werther, sve nas to čini nijemima i slijepima. Upravo zbog toga i je, jadan Werther, završio kako je. Zbog ljudi se Werther povlači natrag u sebe i nalazi neki svoj svijet, jer je ostao razočaran ovim: "Opet više u slutnji i nejasnoj požudi nego u prikazu i živoj sili. I tada sve pred mojim osjetilima pluta, a ja se tako sanjajući smiješim naprijed u svijet..." Iako je Wertherov način razmišljanja suviše pesimističan, nažalost je i istinit. Odnosno, s većinom izrečenih stvari bih se morala složiti. Istina, ljudi su postali ograničeni i zatvaraju se u svoje zidove gdje je sve divno i krasno, no to ne bi trebao biti dovoljan razlog za Wertherovo nezadovoljstvo. Smatram kako se Werther trebao naučiti živjeti s tim, no on je pokazao zapravo koliko je slab. Uzalud mu sva njegova promišljanja i mudrosti kada je na kraju on sam pokazao koliko je zatvorenog uma, vidjevši izlaz iz svega samo u samoubojstvu. Njegov čin se može protumačiti samo kao kukavički. ZAKLJUČAK: Književnopovijesno razdoblje u kojem djelo nastaje obilježavaju velika društvena i povijesna zbivanja koja snažno utječu na svjetonazor pojedinca koji više ne vjeruje u skladnost života, to je ono što se očituje i kod našeg glavnog lika. Značajke razdoblja su: oslanjanje na emocije, maštu i osjećaje, melankolija i pesimizam, snažan individualizam, osjećaj tuge zbog uzaludnosti i potpune promašenosti svijeta i života...Kakav je svjetonazor u književnosti danas ne bih znala, no sigurno je da poneke značajke romantizma kao što su melankolija i pesimizam prevladavaju i sada. To je jednostavno tako zbog teškog života i sve većeg broja nezadovoljnih ljudi...